Semezdin Mehmedinović

Dragi Aleš,

Sjedinjene Američke Države

postale su upravo onakve

kakve su bile države

iz kojih se nekada bježalo

u

Sjedinjene Američke Države.

To je jedna od važnijih slika iz moga života, horizontalna fotografija u koloru koji jasno otkriva kako jutarnje, istočno svjetlo pada po nama dvojici. Šteta što nije snimljena. Ali to je uvijek tako. Najvažnije fotografije nikada ne budu snimljene.

prošlost je imaginativnija od budućnosti.

Čime se ti baviš?“, pitao me je.

„Pišem.“

„Za koga?“, pitao je.

Meni se dopalo to pitanje. Ne „šta pišeš?“, već „za koga?“, a to dolazi iz slavenskih represivnih društava, u kojima je pisanje uvijek povezano sa služenjem određenoj političkoj ideologiji

to isto ne bih mogao reći za sebe, jer ja i danas, eventualno, znam samo ono što ne želim, i tu se moja projekcija sebe u budućnosti završava.

Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – ko će nakon ručka oprati suđe?“

Otkad sam se vratila iz Pariza, družim se s našom opernom divom Gertrudom, a ona je Dalmatinka i stalno govori to ’ajme’, ’ajme’, koje se meni sviđa, pa sam ga uzela…“

„Kako misliš uzela…?“

„Lijepo, kad čujem neku riječ koja mi se dopadne, uzmem je i koristim.“

„Znam, ali ti nisi… Dalmatinka.“

„Nisam. Ali zašto ne bih mogla govoriti dalmatinski? Da li me to što nisam Francuskinja sprečava da govorim francuski? Da li to što sam Japanka znači da bih sada s vama trebala govoriti samo japanski? Ko bi od vas razumio ijednu moju riječ? I da li me to što jesam sprečava da budem i neko drugi?“

Kako starim, sve više volim ono što je nedovršeno. Slike koje nisu završene, nedopisane knjige. I sve sam manje sklon onome što već u sebi ima i svoj kraj. Po navici, godinama već svraćam na kafu u hotel Evropa, i uvijek kad nađem stol pored prozora, tako da gledam na usku ulicu, koja je u međuvremenu sigurno već promijenila ime, i onu zgradu u kojoj je stanovala Minka, ja pomislim, a nekada i glasno za sebe kažem: „Almasli grana.“ Dvije riječi koje su se baš lijepo sastale. Naše je sjećanje zarobljeno u jeziku.

Kad si anoniman, onda možeš biti bilo ko, a onog trenutka kad si u društvu osobe koja te poznaje – ti si samo ti.

Da li mi nedostaje domovina? Ne“, rekao sam. „Meni nedostaje espresso kafa!“