Tekstovi iz knjige izvorno su objavljeni u rubrici “Pisma s juga” u mariborskom dnevnom listu “Večer”

Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet. Tako govore. Negdje na čovjekovoj duši, na njegovoj sjeni, te i takve promjene ostavljaju ožiljke. Ali ja sam uvjeren da njegovu nutrinu jednako potresaju ta sasvim mala, za veći dio čovječanstva nevidljiva gibanja. Kako je smokva iz moje avlije ostala postojati samo u mojim i uspomenama mojih ukućana isto se dogodilo i s mojim djetinjstvom. Bezbrižnost se s godinama skupljala u grč a više nema ni smokvinog kazališta sjena da me zabavlja u trenucima potpune dokolice. Sjene su, zapravo, duša svake stvari. Sunčeva svjetlost poput rendgenskih zraka prolazi preko nečega i onaj tamni preslik stvari koje vidimo su rendgenska snimka duše. Zato se valjda i govori o svijetu sjena kada govorimo o onom nedokučivom i nepoznatom, onom čega se plašimo, onome što je izvan zamišljenje stvarnosti.

Книги на полке «omiljene», Vesna Vucurevic