Žoze Saramago

Roman o spolnosti i nasilju u obitelji koji je čekao šezdeset godina na objavu. Saramago je napisao “Svjetlarnik” kao tridesetogodišnjak, dakle na početku književne karijere, kad je na vlasti u Portugalu bio Salazar, što u ovom slučaju nije nevažan podatak. Za Saramaga je slučaj “Svjetlarnik” bio tako traumatičan da u sljedećih dvadeset godina nije ni pomislio da bi mogao napisati neki novi roman. Dugo se mislilo da je rukopis izgubljen, a kad je napokon, godine 1989, slučajno pronađen, José Saramago — valjda još traumatiziran — ne samo da ga nije želio ponovno pročitati već je odlučio da “Svjetlarnik” može biti objavljen tek nakon njegove smrti. I tako je roman čekao gotovo punih šezdeset godina na objavljivanje — premijerno je tiskan tek 2011. godine.

Stoleće u Alentežu je porodična priča iz 20. veka u Portugaliji. Porodična saga, naporan težački rad na selu, obuhvata i „karanfil revoluciju“ kada je nakon četiri decenije srušen diktatorski režim i uspostavljena demokratska politika u zemlji.
Dokument o teškoj portugalskoj istoriji i o zanimljivim likovima nekoliko generacija seljačke porodice Mau-Tempo iz Alenteža koji su na svojim plećima nosili ovu istoriju.

Treća knjiga iz triptiha koju čine i Slepilo i Sva vremena u kojima Saramago daje svoju viziju kapitalizma i sveta koji se ruši i pada u propast.
Ovo je priča o sasvim običnim ljudima u savremenom svetu. Junaci priče su seoski grnčar, njgeova ćerka i zet i njihov pas. Oni žive u selu bliz Centra, blizu stambene i industrijske zone koja je obezbeđena video-nadzorima i čiji stanovnici iz stanova mogu videti samo susednu zgradu. Grnčar godinama prodaje Centru svoje keramičke figurice i posuđe, ali kada shvate da je plastika praktičnije, oni otkazuju porudžbine starom grnčaru. Zet se zapošljava u Centru i svi zajedno se sele u ovaj grad. Uskoro će otkriti tajnu koja će promeniti njihov život.

Poslednji i jedini nedovršeni Saramagov roman Helebarde, helebarde, kremenjače, kremenjače, koji je dobio naslov po stihu jednog starog portugalskog pesnika, objavljen je u oktobru 2014. godine uz jedan osvrt i nenadmašne ilustracije književnog nobelovca Gintera Grasa i nekoliko propratnih tekstova Saramagovih mlađih savremenika i pisaca.

Ova neobjavljena knjiga apsolutnog majstora svoga zanata govori o isprepletenim pričama o stanovnicima izbledele stambene zgrade u Lisabonu četrdesetih godina prošlog veka.
Stanovnici zgrade su stariji ljudi Silvestre i Marijana, srećan bračni par, koji nudi sklonište jednom nomadu po imenu Abel, i koji kasnije uviđe da oni svi imaju mnogo više razlika nego sličnosti. Adrijana voli Betovena više od bilo kog drugog muškarca, ali kada njena seksualnost počne da se budi, nova osećanja će se roditi u srcu njenom. Karmen je ostavila Galisija kako bi se udala za skromnog Emilija, ali ona nije srećna jer mrzi Lisabon i jer čezne za svojom prvom ljubavlju. Lidija je ranije radila na ulici, ali sada živi sa bogatim Paulom koji voli žene.
To su samo neki od mnogobrojnih likova ovog do sada neobjavljenog romana koji pripada ranom dobu Saramagovog stvaralaštva.

Dolazi do otcepljenja čitavog Pirinejskog poluostrva od ostatka kontinenta, i Portagija i Španija počinju da plutaju prema severu Atlantika. To izaziva pravu paniku među ljudima, i svi beže sa otcepljenog ostrva, osim petoro ljudi (dve žene i tri muškarca).
Petoro stanovnika doživljava neobjašnjive fenomene: jedan od njih postaje ljudski seizmograf, dok drugi otkriva beskrajnu čarapu, i sve to povezuju sa otcepljenjem. Kada se konačno nađu na tom pustom, novom ostrvu, oni će, zajedno sa bezimenim vernim psom, početi da lutaju otcepljenim delom kontinenta u potrazi za uzrocima i smislom ovog odvajanja….

Male uspomene spomenar su nostalgije i prvorazredna lirska memoaristika, suptilan album sjećanja na djetinjstvo i ranu mladost portugalskog nobelovca Joséa Saramaga. Iako je za najranijeg dječaštva s roditeljima preselio u Lisabon, Saramago je ostao neraskidivo vezan za Azinhag, svoje rodno selo. Zbog slabog imovnog stana budući nobelovac seoskih korijena čak i prekida srednjoškolsko obrazovanje. Prije nego što je stekao književnu slavu on se u životu bavio brojnim zanimanjima: bio je bravar, činovnik, crtač, zdravstveni radnik, prevoditelj, urednik i novinar. U romanima kao što su Terra do pecado (1947.) i Levantado do chao (1980.) Saramago iz vlastitog iskustva progovara o teškom životu i izrabljivanju seljaka u portugalskoj provinciji. Male uspomene stoga nisu tek puki memoari, već komentar »malih« događaja iz doba koje je Saramaga odredilo kao pripovjedača prepoznatljivog stila i lijevo orijentiranog intelektualca. Opozvavši prvotnu zamisao da ovu svoju knjigu nazove Knjiga iskušenja, José Saramago u svom kaleidoskopu sjećanja priča nam svoju, i ne samo svoju priču, posve empatičan prema selu koje ga je, čini se, podučilo životu više negoli život u glavnom gradu.