Jedan od mojih omiljenih načina za beg bio je blago gušenje. Koristio sam komad platna koji sam isekao iz ostatka ćebeta. Zvao sam ga krpom snova. Kvasio sam je morskom vodom tako da bude mokra ali da ne kaplje. Udobno bih legao na ceradu i stavio krpu snova na lice, tako da se priljubi uz njega. Potonuo bih u ošamućeno stanje, što nije bilo posebno teško za nekoga ko je već toliko letargičan. Međutim, krpa snova je davala posebna svojstva mojoj ošamućenosti. To je sigurno bilo zbog načina na koji je ograničavala udisanje vazduha. Pohodili bi me izuzetni snovi, transovi, vizije, slike, prisećanja. A vreme bi prosto nestajalo. Kada bi me grč ili dah uznemirili i krpa pala, vratio bih se u punu svest, oduševljen zbog proteklog vremena. Suvoća krpe bila je delimičan dokaz. Ali i više od toga, bio je to osećaj da su stvari drugačije, da je sadašnji trenutak drugačiji od prethodnog sadašnjeg trenutka.