Tišine

znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša.

Sad nije lijepo, ali mi je svejedno, osjećam već miris sutrašnjeg zaborava i naslućujem ružičastu boju uspomena što će ostati poslije svega.

Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki