bookmate game
sr
Books
Aleksandar Dima Otac

Grof Monte Kristo I

  • Uroš S.цитирует15 часов назад
    , gospođo, oni bar imaju nešto što zamenjuje sve to: a to je fanatizam. Napoleon je zapadnjački Muhamed. Za sve ljude koji su prostaci ali imaju najveće ambicije, on je ne samo zakonodavac i gospodar već je i uzor, uzor jednakosti.“

    „Jednakosti!“, uzviknu markiza. „Napoleon uzor jednakosti! A šta ćete onda reći za gospodina De Robespjera? Čini mi se da mu vi otimate njegovo zvanje da biste ga dali Korzikancu. Ja ipak smatram da je dovoljna i ona jedna uzurpacija.“

    „Ne, gospođo“, reče Vilfor, „ja ostavljam svakoga na mestu koje mu pripada: Robespjera na Trgu Luja XV, na njegovom gubilištu; Napoleona na Trgu Vandom, na njegovom stubu; samo, jedan je stvarao jednakost koja uništava, a drugi jednakost koja uzdiže; jedan je sveo kraljeve na nivo giljotine, a drugi je uzdigao narod do nivoa prestola. To ne znači“, dodade Vilfor smejući se, „da ni jedan ni drugi nisu bili gnusni revolucionari i da 9. termidor i 4. april 1814. godine nisu bila dva srećna dana za Francusku, dostojna da ih proslavljaju i prijatelji monarhije. Ali to takođe objašnjava kako je Napoleon, mada je pao da se nikad više ne uzdigne, nadam se, ipak sačuvao svoje fanatične pristalice. Šta ćete, markizo? Kromvel, koji je bio samo upola ono što je bio Napoleon, imao je takođe svojih sledbenika!“
  • Uroš S.цитирует15 часов назад
    Zamenik kraljevskog
    državnog tužioca
    U Ulici Gran Kur, naspram vodoskoka Meduza, u jednoj od onih starih kuća aristokratskog stila koje je gradio Piže, proslavljala se isto tako veridbenim ručkom druga jedna veridba.

    Samo, umesto da su učesnici ovog drugog prizora bili ljudi iz naroda, mornari i vojnici, ovi ovde bili su iz redova glavnih ličnosti marseljskoga društva. Bile su tu nekadašnje sudije koje su dale ostavku na svoje zvanje za vreme uzurpatorove vladavine; stari oficiri koji su napustili našu vojsku da bi prešli u Kondeovu; mladi ljudi koje su njihove porodice odgajile i ne znajući pouzdano kakav će im život biti i pored toga što su platile četiri ili pet puta da ih drugi mladići zamene u vojnoj službi jer su mrzele tog čoveka, koga će pet godina izgnanstva načiniti mučenikom, a petnaest godina rada na obnovi zemlje božanstvom.
  • Uroš S.цитирует4 дня назад
    „Pa to me baš i plaši“, reče Dantes. „Čini mi se da čoveku nije dato da tako olako stekne sreću!
  • Uroš S.цитируетв прошлом месяце
    Zaplet se osniva na istinitoj priči o izvesnom Fransoa Pikou (François Picaud), koju Dima pronalazi u zbirci zgoda iz pariskih policijskih arhiva (Police dévoilée: Mémoires historiques tirés des archives de Paris), a koju je 1838. objavio Žak Peše (Jacques Peuchet). U istoj zbirci istinitih zločina Dima će pronaći i pripovest o trovačici, koju će kroz gospođu Vilfor integrisati u roman. Pešeova priča govori o Fransoa Pikou, mladiću s juga Francuske koji je uhapšen 1807, pošto ga je grupa prijatelja potkazala kao engleskog špijuna, ubrzo pošto se verio s izvesnom Margeritom. Dojavu je inicirao ljubomorni Matje Lupian, vlasnik kafea. Piko je u Piedmontu smešten u kućni pritvor, te je u zamku Fenestrel služio jednog bogatog italijanskog sveštenika. Kad je ovaj umro, bez naslednika, sav imetak je ostavio Pikou, koga je tretirao kao sina, obavestivši ga ujedno i o skrivenom blagu. S padom Napoleona 1814. godine Piko biva oslobođen, te se, pokupivši blago, vraća u Pariz pod imenom Žozef Luše. Margeritu zatiče udatu za kafedžiju Lupiana, a potkupivši jednog od urotnika velikim dijamantom, doznaje imena ostalih učesnika u zaveri. Dok se Piko sveti svojim neprijateljima, ubijajući ih jednog po jednog, upropašćujući njihove potomke, potkupljeni zaverenik ga ucenjuje, a sukob između njih završava se ubistvom Pikoa, koje će ubica ispovediti na odru 1828. godine. Dima se vrlo očito poslužio ovom istinitom pričom, bogato je usložnjavajući, dopisujući i razrađujući, transformišući je u pripovest ne samo o osveti i iskupljenju već i o istoriji, trgovini, politici i kulturi, dodavši joj dimenziju Sredozemlja kao pravog prostora zbivanja, uprkos tome što se veći deo radnje odvija u Parizu. Sam Dima je Pešeovu priču baziranu na policijskim dosijeima okarakterisao kao ostrigu s biserom u sebi – grubim i bezobličnim, koji čeka svog draguljara.
  • Uroš S.цитируетв прошлом месяце
    Satirični tonovi se osovljuju ponajvećma na državne službenike kojima vladaju častohleplje, gramzivost, sebičnost i egoizam, licemerje, dogmatizam i uskogrudost, poltronstvo i potkupljivost, odsustvo solidarnosti i empatije, što su sve elementi suštinske nehumanosti. Nesporno je da su sporedni likovi u najvećoj meri bez reljefa, ali se nekima, poput Eženi Danglar ili Albera Morserfa, mora priznati da poseduju izvesna svojstva koja se otimaju određenju lika kao plošnog.
  • Uroš S.цитируетв прошлом месяце
    O tome svedoče i povremene reference na antičke izvore, na Sofokla i Vergilija, koje Vilfora smeštaju u domen tragedije, dočim je, na primer, niski i bedni Kadrus upleten u Hofmanove predele grotesknog.
  • Uroš S.цитируетв прошлом месяце
    devetnaestogodišnjaka punog nade i vere u ljude, neznano odakle dolazi bledi i hladni grof, sa skrivenom agendom, distanciran od sveta u koji je Dantes bio sasvim emotivno uronjen. Posle pronalaska Farijinog blaga, u glavnu priču se uključuju mnoštvo umetnutih pripovesti i izvestan broj novih likova: sistem umetanja aludira na Priče iz 1001 noći, kao i jedan od alijasa Dantesa-Grofa – Sindbad Moreplovac, te pećina puna blaga nalik Ali Babinoj. Dimino pripovedanje poseduje izvestan operski karakter, što se ogleda u sklonosti dramatičnom vizuelnom kadriranju, gotovo baroknom kontrastiranju svetla i senke, simboličnim gestovima i kretnjama – kao, na primer, u sceni kad smrknuti Fernando iz senke, neopažen, posmatra Mercedes i Edmona okupane svetlošću, s rukom položenom na nož: odnosi i osećanja su jasni, a njihova snaga naznačena. Višestrukost fabularnih linija i ojačavanje fokalizacije drugih likova stvaraju složenu mrežu motivacija – poriva, želja, tajni, namera, planova, aspiracija – koje se sudaraju ili sustiču s onima protagoniste. Sudbinski sticaji okolnosti u trenutku povlašćuju slučajnost zbivanja, pojačavajući čitaočevo uzbuđenje i napetost, gradeći iluziju sveta koji je sasvim nepredvidiv, iako su, kada pogledamo celinu romana, snažna volja i promišljenost, na strani zla ili dobra, neprikosnoveni generatori događaja. Ova složenost fabularnih uslovljenosti u velikoj meri kompenzuje onu navodnu slabost koju kritičari nazivaju plošnim likovima, psihološki pojednostavljenim, svedenim nosiocima radnje koji se ne ucelovljuju u psihološki uverljive figure.
  • Uroš S.цитируетв прошлом месяце
    Kritičari opažaju da se u Monte Kristovom metodu dolaženja do istine o skrivenim zločinstvima iz prošlosti, metodu dedukcije istine iz opaženih signala i simptoma kojem ga obučava opat Farija, krije klica potonjeg književnog detektiva Ogista Dipena iz detektivskih priča Edgara Alana Poa, koji je prototip najčuvenijeg od svih detektiva – Šerloka Holmsa Artura Konana Dojla. Veza sa Poovom prozom uspostavlja se i između Farijinog dešifrovanja mape skrivenog blaga i priče Zlatna buba, dok je način na koji eruditni opat revidira Dantesovu sudbinu, iščitavajući zaveru i imenujući krivce, dolazeći do pravog poretka događaja i identiteta učesnika u istorijatu nepravedne osude Dantesa, sasvim nalik onom u detektivskim pričama Poa i Dojla. Metodu će Monte Kristo nastaviti da primenjuje, uočavajući predmete i znake, ponašanja i nesvesne gestove, slušajući ono što mu se govori i pripoveda, povezujući i tumačeći. Tako će otkriti i rekonstruisati ne samo vlastitu prošlost već i Kadrusova nepočinstva, Danglarove špekulacije, Fernandovu izdaju saveznika, ljubavnu aferu tužioca Vilfora i gospođe Danglar, te istoriju njihovog vanbračnog sina, između ostalog. Grof Monte Kristo sa Šerlokom Holmsom deli i uživanje u opijatima i izmenjenim stanjima svesti, kao i talenat za prerušavanje.
  • Uroš S.цитируетв прошлом месяце
    žrtve padaju pod teretom vlastitih dela, njihovo vlastito zlo se u liku grofa vraća da ih sa sobom odvuče. Nemoguće je oteti se utisku da boreći se protiv zla svim sredstvima ni sam ne može da izbegne izvesno kvarenje: zlo ostavlja trag. Samosvesno će u završnici dovesti u pitanje opravdanost svoje osvete u onom domenu u kojem se kažnjavaju nevini da bi se povredili krivi. Otuda se postavlja pitanje Monte Kristovog heroizma: on je naoko svemoguć, dopadljiv, impozantan i harizmatičan, ali je takođe arogantan, surov i oštećen – čovek s pukotinom.
  • Uroš S.цитируетв прошлом месяце
    Ujedno, ovaj njegov čin nekušanja hrane i pića u Mercedesinoj kući asocira na mit o Persefoni i Hadu, sugerišući mogući Monte Kristov strah da će okusivši makar i „tri zrna nara“ nanovo pasti pod vlast Mercedes, što bi ga moglo skrenuti s osvetničke trajektorije.
fb2epub
Перетащите файлы сюда, не более 5 за один раз