Kabinet polako obasja svetlost od sveće koju uneše. Iziđoše na vidik poznati predmeti: jelenski rogovi, police s knjigama, ogledalo, peć s ventilatorom koji je odavno trebalo popraviti, očev divan, veliki sto i na njemu otvorena knjiga, razbijena pepeljara, sveska i na listovima njegov rukopis. Kad sve to vide, za trenutak posumnja da li će moći udesiti novi život o kojem je na putu maštao. Svi tragovi njegovog dotadašnjeg života kao da ga obuhvatiše i kao da su mu govorili: „Ne, ti nećeš otići od nas, i nećeš postati drukčiji, nego ćeš biti onakav kakav si i bio: sumnjalo, večito nezadovoljan sobom; uzalud ćeš pokušavati da se popraviš, padaćeš; i večito ćeš očekivati sreću koja ti se ne dâ i koje nema za tebe.“