Bastadur

Život ti je ka voda. Ona se ne opire preprekama koje se pred nju nađu, ona ide svojim putem. Rijeka teče drugoj rijeci, ne zato što je veća, no zato što je niža. Velike vode na svom dalekom putu teku zahvaljujući poniznosti zbog koje joj druge vode pritiču. Svaka poniznost nije poništavanje sebe, mada se tako čini. Tako se raste.

– Snaga nije kuraž, još manje junačenje. Snaga se mjeri trpljenjem, koliko može da se izdrži.

Oduvijek se narod najlakše porobljavao strahom

Pomalo, al ne dam da strah bude od mene jači. Za sve što nas strefi, valja da smo… Kako ono rekoše da se kaže? Bastaduri.

Sve ono važno u prirodi dešava se tiho. Tiho niču biljke, cvijeće cvjeta u tišini, tiho teku velike rijeke, bez ijednog zvuka rađa se i zalazi sunce svakog dana. Mjesec i zvijezde svijetle u najdubljoj tišini noći, oblaci bešumno plove nebom, u proljeće cijela priroda zazeleni bez ijednog zvuka, na jesen drveće tiho ogoli. Sve velike i značajne stvari dešavaju se tiho.

onih što ih je prozborio, čini se još više onih neprozborenih. Zbog prvih se kajao, a ovih drugih žalio. Kajanje ponekad tišti čovjeka zbog napravljenog, dok zbog propuštenog žalimo dok smo živi.

Duboko u sebi čovjek više živi svoja htjenja, no ono što mu se zaista zbiva.

Tuđe nas mami, a ono što nam je od Boga dato ne znamo da cijenimo.

Mnogo godina kasnije, kad god bi pomislio na majku, osjetio bi da mu se stežu grudi, cijedeći iz oka krupnu kap.

Kako god, o njemu se nije pričalo, jer onaj ko lako odustaje od krša na kome se rodio, ne zaslužuje da se spominje. Ponekad je tako bolje, jer zapisi o nekima budu i ostanu najgora kletva.