Sve izgleda nestvarno, nevjerojatno, sve se doživljava kao san. A u san još ne možemo vjerovati, jer nas je on u ovim godinama često, prečesto prevario. Koliko li puta nismo snivali da nam sviće dan u kojemu ćemo se slobodno kretati! Koliko li smo puta snivali o svom povratku kući, pozdravljanju prijatelja, o grljenju žene, o stolu za kojim pripovijedamo o onome što smo proživjeli pa i snivali o svom povratku... — a tada je u našim ušima zakriještao trostruki zvižduk kojim se komandirao ustanak i istrgao nas iz sna, u kojem nam se po tisući put ukazala sloboda. I sada da odjednom povjerujemo? Sada da je sloboda uistinu postala stvarnošću?
A ipak se to jednog dana dogodilo. Tijelo ima pri tom manje inhibicija i kočenja negoli duša. Ono već od prvog časa iskorištava stvarnost i doslovno je grabi: počinje, naime, žderati. Jede satima i danima i, po mogućnosti, noću. Neshvatljivo je koliko smo mogli pojesti. Pa kad je ovaj ili onaj oslobođeni logoraš pozvan od ljubaznih seljaka u blizini logora, tad on jede i jede a zatim pije kavu — što mu razveže jezik, i tada stane pričati — satima. Time rasterećuje dugi pritisak što ga je tištio, i ima se dojam kao da dotičnik mora govoriti, kao da je pod neodoljivom duševnom prisilom da pripovijeda. (Slično se opaža na ljudima koji su bili makar samo kratko vrijeme pod teškim pritiskom, na primjer za gestapovskih preslušavanja.)