Sigurna kuća

Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

Živa žena ne može biti žrtva jer eno je – hoda, diše, nikakva krv joj se ne cijedi niz pleća, modrice su, ako ih je i bilo, sad nevidljive, ima sve udove, oba oka i uha, što je sijala to neka i žanje, ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji. Što te ne ubije, nije te ubilo jer si preživjela.

Trebao ti je netko tko će čitati mimo naslova i između redaka. Ili, još bolje, netko tko neće ni čitati sve što se pisalo o tebi, nego te potražiti i dati ti priliku da žališ za svojim umjesto za njegovim životom. Da taj tvoj život, a ne njegova smrt, nekome bude tema.

Ne shvaćaš da ti je zabranjeno, nego uvjeriš sebe da ti ništa od toga ne treba.

bično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

Jer kako bi i jednoj od svojih prijateljica – tad već bivših prijateljica, jer sve ih je od tebe uspješno udaljio – priznala da si dopustila nekome da te tako zatoči i onesposobi. Kako bi im priznala da su ti godine trebale da sama sebi priznaš da si u nasilnoj i toksičnoj vezi, da ti je toliko dugo trebalo da se prepoznaš u onome što se drugima događalo pod nazivom „obiteljsko nasilje“.

Imaš osjećaj da nitko oko tebe ne poznaje tu vrstu usamljenosti.

„Kako ne shvaćaš, mislio sam da ti se nešto grozno dogodilo.“

Nije, ljubavi. To mi se dogodilo kad sam došla doma.

Pet godina sam provela s njim. Od tih pet godina, barem četiri želim zaboraviti.

Već si naučila razlikovati suptilne razlike u ritmu i odjeku njegovog penjanja stubištem. Ako se penje lijeno, bez žurbe, još uvijek postoji nada da će dan mirno završiti. Ako hita, ako produženim korakom preskače svaku drugu stepenicu, žuri se da što prije raspravi s tobom nešto čime si ga naljutila. Neki tvoj nož u leđa.

Onda si s vremenom počela čekati da se ne vrati. Čekala si ga, tog istog svog čovjeka, u strahu da ćeš ga dočekati i s nadom da ga nećeš dočekati, nikad više.