Antigona

Al' ne za mržnju, već za ljubav rodih se

Al' ne za mržnju, već za ljubav rodih se

Pokaza ljudima, koliko nerazum
Za čovjeka je nesreća baš najveća.

Ta strah me, nije l' najbolje te zakone,
Što jesu, do zadnjega čuvat daha svog.

Što brže, kralju! Prijekim putem grješnika
Brzonoga ti kazan božja dostigne.

Tiresija

Al' dobro znaj, da neće više mnogoput
Projurit sunce u svom trku hitrome,
A ti ćeš sam od svoje krvi vratiti
Mrtvaca jednog mrtvima za odmjenu.
Ti živu dušu vrže s gornjeg svijeta nam
U donji i u grobu grdno udomi,
A mrtvu opet ovdje ne daš, bozima
Da dolje ode, već bez groba, posvete
Njeg puštaš, a nit tebi niti bozima
On gornjim pripada, već ti to siliš ih.

Ja neću vraču grdnju grdnjom da vratim.

Tiresija

Pa vraćaš, kad mi kažeš, laž da proričem.

Ni muž da mrtav trune mi, ej ne maših
Ja 'vakva posla preko volje građana!
Pa kakvu zakonu to zborim za volju?
Da muž mi umre, drugoga bi dobila
I od drugoga dijete, da ga izgubim,
Al' jer mi mater pa i oca krije Had,
Brat nikakav se više rodit ne može
Po zakonu te takvu cijenih više ja

kažu, onog gad, tko vlada njim?

Grad nije, jednom čovjeku što pripada.