Platon

rado razgovaram sa starcima. Čini mi se, naime, da njih kao ljude, koji su put prije prešli, kojim ćemo možda i mi morati ići, treba pitati kakav je, je li neravan i mučan ili lak i prohodan; pa i tebe bih rado zapitao, kako ti se to čini, kad si već u toj dobi, za koju kažu pjesnici daje na pragu starosti: je li kao

"muka života" - ili kako ti to inače nazivaš?

Jer je svakako u starosti čovjek posve miran i oslobođen od toga. Kad požude prestanu biti silovite i popuste, onda doista biva prema riječi Sofoklovoj: to znači riješiti se mnogo mahnitih gospodara. Nego tomu i odnosu prema svojti nije kriva starost, Sokrate, nego

ljudi. Ako su oni uredni i skromni, i tegoba je starosti umjerena; ako nisu, onda, Sokrate, takvu čovjeku biva mučna i starost i mladost.

za one, koji su bogati, a starost mučno podnose, vrijedi isto: niti će čestiti upravo lako podnijeti starost u siromaštvu ali niti će onaj, koji se obogati a nije čestit, ikada sam sobom biti zadovoljan.

Tako rade većinom oni, koji ne steku sami; koji ga steku, vole ga dvostruko nego ostali. Jer kao što pjesnici vole svoje pjesme i oci djecu, tako upravo i oni, koji steku blago, tetoše ga ne samo zato što je od koristi, kao i drugi, nego i zato što je njihovo djelo

Slatka nada srce gaji, U starosti hrani, prati, Ponajvećma ljudsku miso

Prevrtljivu što upravlja.

Dakle zove pravednošću prijateljima činiti dobro i neprijateljima zlo?

- Bit će tako.

Ne bi dakle, prijatelju, pravednost bila nešto osobito vrijedno, ako je korisna za beskorisne stvari.

Prirodno je ljubiti one, koje tko drži dobrima, a mrziti one, koje drži zlima.

Mnogima dakle, Polemarše, koji su se u ljudima prevarili, dogodit će se, da će im pravedno biti škoditi prijateljima, jer su, misle, zli, a neprijateljima koristiti, jer su tobože dobri;