Jeanine Cummins

»Ali ne može nikad biti gotovo, Lydia«, tužno kaže. »Oboje smo sve izgubili.«

Ne.

»Kakva hrpa sranja, Javier. Ti si izgubio jedno. Jedno!«

On zastane, podignuvši svoje mokre oči. »Jedino.«

Lydijini otkucaji srca čine se kao batinanje, ali glas joj je tiši. »Najvažnije«, složi se ona. »Ali to ti nije davalo za pravo. Nisi imao pravo!«

On je pod ugodnim suncem u Acapulcu, njezinu rodnom gradu. Uz njegov lakat je šalica espressa. Ona je prljava i bez prebijene pare, beskućnica, udovica i siroče u pustinji. On nasloni telefon negdje ispred sebe kako bi njegova slika bila mirna na njezinu zaslonu. Skine naočale, obriše stakla. Usne su mu nemoguće namrštene. »Ne znam, ne znam«, kaže brzo trepćući.

»Preživjet ću«, kaže ona. »Jer još imam Lucu. Imam Lucu.«

Bolno sam svjesna da ljudi koji dolaze na našu južnu granicu nisu jedna anonimna smeđa masa, nego pojedinci, s jedinstvenim pričama, podrijetlom i razlozima za dolazak. Osjećam svijest o tome u svojoj kralježnici, u svom DNK-u. Stoga sam poželjela predstaviti jednu od tih osobnih priča — fiktivnu — kako bih odala počast stotinama tisuća priča koje možda nikad nećemo čuti. Pritom sam se nadala da će čitatelj moći zastati i poistovjetiti se. Kad vidimo migrante na vijestima, možda se sjetimo: i oni su ljudi.

To su, dakle, bili moji razlozi.

Dok sam putovala i istraživala, čak se i pomisao na američki san počela činiti kao prisvajanje. Postoji predivan grafit na pograničnom zidu u Tijuani koji je postao moj pokretač za vrijeme cijelog ovog pothvata. Fotografirala sam ga i postavila kao pozadinsku sliku na zaslonu računala. Svaki put kad zapnem, ili se osjećam obeshrabreno, oživim zaslon na računalu i pogledam ga.

Piše: Tamiben de este lado hay sueños.

I na ovoj strani postoje snovi.