Jurica Pavičić

Mora da je to lijepo, pomislio je, u životu željeti ono što se može kupiti novcem.

Jer dok se Deutz ljulja na bosanskim krivinama, i dok njegovi suborci krate nervozu, Adrijan zna: on ne želi da rat završi. Njega je rat spasio. U ratu je bio netko.
U ratu je bio dobar. Odrješit, brz, pouzdan. Podnosio je nesanicu i fizički napor. Bio je strpljiv, znao je čekati, a u ratu se čeka, više no išta drugo. Umio je šutjeti kad se šuti. Nije mnogo pio, nije se drogirao, nije pušio, mogao je noćnu stražu izdržati bez da krijesom opuška oda položaj. Savjesno bi napravio što bi mu Cvitko ili netko drugi naložio. Kad se pucalo, pucao bi, ali nije dopuštao sebi da u nasilju uživa. Kad bi se netko na nasilje navukao, obično bi u nevolje uvalio i sebe i svoje.
Adrijan je bio dobar ratu, ali je i rat bio dobar Adrijanu. Uživao je u anonimnosti, u podrazumijevanom poštivanju. Adrijan je volio tog novog sebe kojeg je stvorio u četiri ratne godine. Volio ga je više nego onog starog

Potom je slijedio blok predizbornih priloga. Radijski je spiker predstavio jednog od kandidata za vijećnika na lokalnim izborima. Kandidat je imao muževni, tamni bariton i govorio čistom štokavicom kojom obično govore svećenici i vojnici

Što si nam napravila? pomislio je. Što si nam to, Silva, napravila od života? Što si nam napravila, ti sebično čudovište