Fjodor Dostojevski

Bio je to čovjek, koji je prevalio pedeset godina, srednjega stasa, dobro razvijen, prosijed i velike ćele, lica nabuhla od neprestanoga pijančenja, žuta, dapače zelenkasta, i nabreklih vjeđa, iza kojih su sjale, kao rupice sitne, ali živahne crvenkaste oči. Ali nešto je u njega bilo jako neobično; u pogledu kao da mu je sjalo oduševljenje, pa i rasudljivost i um, ali u isti mah kao da je podrhtavalo i bezumlje. Odjeven je bio u stari, sasvim razderani crni frak, s kojega su popadala dugmeta.

Uostalom ja brbljam previše. Zato i ne radim ništa, jer brbljam. No možda je i ovako: zato brbljam, jer ništa ne radim

No nabrzo zapadne u duboku zamišljenost, skoro kao u neku otupjelost, te je hodao ne primjećujući više ništa oko sebe, a i ne želeći da išta primjećuje. Pokatkad bi samo promrmljao štogod sam sebi, jer bijaše naučan na monologe, što je sada priznavao sam sebi.