hr

Borislav Pekić

Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti 20. stoljeća, romanopisac, dramski pisac i filmski scenarist, rođen je 4. veljače 1930. godine u Podgorici. Djetinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živio je u Beogradu, gdje je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava na deset godina zbog pripadnosti tada ilegalnom Savezu demokratske omladine Jugoslavije. Kaznu je služio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, nakon što je proveo pet godina u zatvoru.

Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitekticom Ljiljanom Glišić, nećakinjom dr. Milana Stojadinovića. Te godine osvojio je prvu nagradu na anonimnom natječaju za originalni scenarij, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje raditi kao dramaturg i scenarist za tu filmsku kuću, a iste godine sa suprugom Ljiljanom dobiva kćer Aleksandru. Na početku književne karijere pisao je scenarije za razne filmske kuće. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Cannesu.

Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman, „Vrijeme čuda“. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju. Piše prozu, kazališne, radijske i televizijske drame. Bio je član uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine te suradnik u časopisima „Stvaranje“, „Književnost“, „Savremenik“ i „Književna reč“, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za svoj drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana“ (1970), dobio je prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se s obitelji privremeno preseli u London 1970. godine, vlasti su mu bez obrazloženja oduzele putovnicu. Nakon godinu dana uspio se pridružiti obitelji u Londonu, ali za jugoslavenske vlasti postao je persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana“ objavljen je u Beogradu tek 1975. godine, iako je napisan znatno ranije.

Rukopis satirične priče „Kako upokojiti vampira“ izabran je na anonimnom književnom natječaju Udruženih izdavača i objavljen 1977. godine. Iste godine slijedi kratki roman „Obrana i posljednji dani“. Njegovo kapitalno djelo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo“, objavljeno je u sedam tomova (1978.–1986.), za koje je Pekić 1987. dobio Njegoševu nagradu. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, roman „Zlatno runo“ ušao je u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku u razdoblju od 1982. do 1992. godine.

Roman „Besnilo“ (1983), apokaliptična vizija svijeta u kojem živimo, odstupio je od povijesne tematike „Zlatnog runa“ i postao bestseler. Zahvaljujući svojoj provokativnoj temi, roman je doživio brojna izdanja i ušao u selekciju deset najboljih romana srpske književnosti tog razdoblja. U sljedećem, antropološkom romanu „1999“ (1984.), Pekić nastavlja s temama utopije i fantastike, za što je 1985. godine dobio nagradu za znanstvenu fantastiku.

Pekićeva „Odabrana djela“ objavljena su 1984. godine u 12 knjiga, za što je dobio Nagradu Udruženja književnika Srbije. Njegova djela prevedena su na mnoge jezike, a ostavština i promocija njegovih djela čuvaju se kroz Fond „Borislav Pekić“. Pisci koji su dobili nagrade Fonda postali su afirmirani autori suvremene srpske književnosti.

Pekić je preminuo 2. srpnja 1992. u Londonu. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.
годы жизни: 4 февраля 1930 2 июля 1992

Цитаты

Marija Petrovicцитирует2 года назад
Hoće li Kolokotronis više da ti da? Da te, možda, neće dažbina osloboditi? Diavolon hoće! Dvostruku će ti udariti. Jednu da slobodu naplati, a drugu da ti je sačuva. Platićeš tu slobodu da će ti, sa dušom, na nos ispasti. I treću ćeš dažbinu platiti. Duša ti iz nosa na državnu teritoriju pala. Toliko i toliko groša...
Marija Petrovicцитирует2 года назад
Ne znajem je li se sećaš, kiria? Dvor okreno topove na Skupštinju. Deputati narodni za to čuli pa, na formu Francuza, zaključili da se ni na kaku pretnju ne razilazidu. Pre da bracki zagrljeni izginedu nego da se izdajničkom i tiranjskom knjazu pokore. Ali se još ni mastiljo sa zapisnika te termopilske odluke nije sasušilo, neko viknu „Vojska“, i narodni deputati, još onako konvenjtski zagrljeni, zaglafiše vrata, sve žifo izgaziše, i bi se načisto po kućama rasturili da narod sa sokaka nije puške na njih uperio, te ih natrag povrnjuo. Natrag u istoriju, gospođo, iz koje hteli sasvim simeonski, cincarski da uteknu.

Kako se gdi okreneš – zaključuje deda – u toj našoj politici na puščanu cev naiđeš. Puške i noževi na sve strane. A iznad, topovi zjape… Čuo sam da čak i bivši knjaz, kad ga oko astala vijali da potpiše abdikaciju, razdrljio mundir i zavapio: Pucajte ako sam kriv. Čak ni prvo pravno lice u državi ne očekuje da se posao obavi perom, nego metkom!… I u takvoj zemlji, od koje bi se i Herkules prepao, ti oćeš da ministruješ? Oćeš da politiziraš ovde, gde sve živo iz pojasa kuburu vadi čim iz pameti više nema šta da izvadi?… Samo će da izgineš, Firmu u trošakbaciš! O nesrećo – o tis anankisl…
Marija Petrovicцитирует2 года назад
A ja ti opet najozbiljnije tvrdim da on u jednom demokratskom višestranačkom poretku i mora biti narodni neprijatelj... Po prirodi uobraženog, ali time ne manje ekskluzivnog prava na totalnu istinu, svaka partija mora polaziti od pretpostavke da sve ostale državu vode u propast. Jer, kad bi suverenitet nad političkom istinom, ma i fragmentarno, delila s konkurentskom, njeno postojanje ne bi imalo nikakvog smisla. Jake i uspešne stranke zasnivaju se na aksiomatičnom osećanju vlastite nezamenljivosti i tuđe, podjednako aksiomatične, izlišnosti. Mogu, dabome, imati i neki program, no on je od drugorazredne važnosti. Ako je dovoljno neodređen i nebulozan, ne mora biti od velike štete. Svaka partija, dakle, o svakoj drugoj mora po liniji političkog kategoričkog imperativa misliti rđavo. U protivnom bi sebe morala da smatra nepotrebnom. Protivnici nikad nisu u pravu, prema tome, za državu su pogubni. A šta su oni koji su za državu pogubni? Državni, narodni neprijatelji, razume se... Činjenica da su Mara, Danton, Robespjer revolucionari i narodni tribuni, po definiciji, dakle, prijatelji naroda, nije sprečila da, usled neumitnog dejstva osnovnih načela demokratske političke borbe, umru kao njegovi najljući neprijatelji. Da se najpre proglase „Očevima otadžbine“, a zatim pogube kao njeni grobovi. Da dok su na vlasti ili od uticaja, budu sposobni, odani, neporočni, nepogrešivi, a kad padnu, postanu neznalice, pokvarenjaci, strani plaćenici, slabići i protuve... Pogledajte našu Narodnu skupštinu. Svi narodni poslanici jedni o drugima misle najgore. Ne što privatno ne bi hteli da budu nepristrasni ili što nisu sposobni za bolja osećanja, već što su na isključivost prinuđeni nagonom održanja vlastite političke samosvesti. Moja ideja, moj lek, moj program mogu biti dobri samo ako svi drugi programi, lekovi, ako sve druge ideje ne valjaju. Jer, očigledno je da za jednu bolest može postojati samo jedna prava terapija. Nešto se podjednako uspešno ne može lečiti i hlađenjem i zagrevanjem, zar ne?... I sad, budući da se ideje mogu dokazivati isključivo sredstvima negativne logike, poricanjem svih drugih ideja na tu temu, nečija se pozvanost da vlada može dokazivati jedino poricanjem sposobnosti za vladanje kod svih ostalih...
fb2epub
Перетащите файлы сюда, не более 5 за один раз