Vedrana Rudan

Nama ne trebaju kvadrati, nama treba pivo, duševni mir i malo vruće riblje juhe.

Piscu su knjige poput djece. Sve ih voliš, posebno onu koja nisu baš imala sreće u životu.

Njihovi najsretniji dani u životu s našima nemaju nikakve veze. Da mi manje pamtimo, bile bismo bolje volje.

Ako nekoga voliš, taj nikad nema rijetku kosu i nikad nije debeo.

„Nema čovjeka koji ne zna gdje je bio kad je ubijen Kenedi i kad je umro drug Tito.“

U ono doba muževi nas, dok smo rađale, nisu držali za ruku niti nam brisali znoj sa čela, hvala Bogu. Nije bilo ni epiduralnih, sve je prošlo u krvi i nadnaravnim mukama. Ipak, na pitanje kako ti je bilo na porodu, uvijek odgovaraš: ’To mi je bio najsretniji trenutak u životu.’ Nije pristojno spominjati rezanja, šivanja, bolne upale sisa, mlijeko koje je došlo ili nije došlo, jedan ve-ce na trideset žena, odvratne liječnike, grube sestre… Ne i ne! To je bio najsretniji trenutak u tvom životu!“

Ukratko, najvažniji trenuci u životu svake žene jesu oni trenuci koji muškarcima znače malo ili ne znače ništa.

Mogu te samo citirati, nema smisla patiti za nekim tko te više ne voli, svatko ima pravo na ljubav, potreba za posjedovanjem drugog ljudskog bića je bolesna, davanje ljudima pravo na slobodu oslobađa…“

Nikad se s tim nisam mogla pomiriti. Amaruši je knjiga koja mi neopisivo mnogo znači. U njoj nema opisa odjeće, drveća, kuća, grada, zemlje… Radnja se odvija negdje. Ja sam zapisničarka koja ne komentira. Osluškujem, prisluškujem, bilježim. Ja sam muha na zidu.

Dok je u naše vrijeme ostajanje u drugom stanju bilo nešto što se dogodilo zajebom, danas je to čudo.